Norwegian Developers Conference je uz Mix i PDC vjerojatno najjača developerska konferencija za .NET zajednicu. Bitna razlika, što po meni gura ovu konferenciju ispred drugih, su projektno/inženjerska predavanja o arhitekturi i dobrim praksama razvoja, uz naglasak na agilne tehnike (ALT.NET). I ove godine su predavači bili redom poznata imena, što iz Microsoft tabora (Scott Hanselman, Phil Haack, Glenn Block), što razni poznati konzultanti i razvijatelji Open Source .NET rješenja (Ayende Rahien, Robert C. Martin,  Jeremy D. Miller, Scott Bellware, Rockford Lhotka, Jimmy Nilsson).

Sve video prezentacije možete skinuti u jednom paketu preko ovog torrent linka.

Što nam novoga donosi MVC 2:

U izradi Silverlight (ili WPF, WinForms…) aplikacija, često se javlja potreba za komunikacijom različitih dijelova aplikacije, poput različitih User Control-a, instanciranih objekata i slično. Najbolje da jednim primjerom objasnim problematiku: za izradu Silverlight aplikacije za praćenje riječkog karnevala (izrađeno 2008., nadam se da je još online!) morao sam implementirati "pametno" sučelje, koje ispisuje informacije o trenutnoj skupini koja prolazi, označiti ju na listi, i još par sitnica. Te informacije sam dobivao preko web servisa u lokalni "provider" podataka, i pomoću evenata/delegata u kodu se predplaćivao na taj "providera" i slao potrebne objekte svim pretplatnicima na evente. Kako se sučelje sastoji od dosta user controla i custom controla, orkestracija pretplate prilikom starta aplikacije odnosno kreiranja objekata je bila relativno kompleksna. Na kraju izrade bilo mi je jasno da to i nije nabolje rješenje i da mora postojati jednostavniji način. Nedugo potom sam naišao na jedan design pattern, za koji sam znao da postoji ali ga nikada nisam imao priliku iskoristiti, pretpostavljam zbog samom načina rada web aplikacija. Radi se o Mediator patternu, koji definira komunikaciju između objekata.

Jedan od mojih prethodnih blog postova objašnjava izradu ViewModela, prema Model-View-ViewModel patternu. Mediator pattern se savršeno uklapa u naš ViewModel, stoga ćemo iskoristiti MVVM i dodati potrebne klase. 
U svojoj osnovi, stvar ovako funkcionira: objekti se pretplate (Subscribe(tip poruke)) na određene poruke Mediator objektu (MessageGateway u primjeru). Ti objekti mogu i poslati poruku (Publish(ChatMessage)) Mediator objektu, koji potom prosljeđuje poruku svim pretplatnicima koji su se pretplatili na taj tip poruke (ReceiveMessage(poruka)).Više...

Silverlight sa svojim codebehind konceptom je pogodan, štoviše i preporučen, za implementaciju nekog od patterna za separaciju poslovne logike i logike za pristup podacima. Od njegovog izlaska, zbog bliskosti sa WPF modelom, programeri su preuzeli MVVM (Model View ViewModel) pattern (obrazac?) koji je popularan u WPF svijetu, sa određenim preinakama. Uz MVC (Model View Controller) i MVP (Model View Presenter) patterne koji su svoju populatnost stekli u web aplikacijama, odnosno stateless okruženju, MVVM je posebno pogodan za Silverlight/WPF sučelja jer koristi njihovu bogatu mogućnost Data Bindinga, odnosno deklarativnog povezivanja objekata u XAML kodu.

MVVM se sastoji od tri komponente:
1. View: XAML sa svojim code behindeom. U XAMLu deklarativno povežemo propertye UI elemenata, a u code behindeu zbog nemogućnosti nativnog povezivanja za UI evente (Command Binding u WPFu), pozivamo metodu od ViewModela. Ovo se može zaobići dodavanje MVVM toolkit (verzija sa codeplexa i od GalaSofta) ili SilverlightFX frameworka u projekt.

2. ViewModel: klasa koja sadrži podatke potrebne za renderiranje sučelja, kao i metode za operacije nad modelom. Da bi sučelje reagiralo na promjeno stanja određenih propertya, potrebno je da ViewModel klasa implementira INotifyPropertyChanged interface.  U prijevodu, kada mi promijenimo vrijednost propertya u ViewModelu, želimo da se sučelje automatski osvježi sa novom vrijednosti. Povezivanje mora biti dvosmjerno, što znači da promjenom podataka na sučelju se mijenja i sadržaj u ViewModel objektu – potrebno za spremanje podataka na server/bazu/gdjegod

3. Model: objektni model podataka naše domene. Povezivanjem na WCF servis (ili “stari” ASMX web servis), Visual Studio generira proxy klase za komunikaciju, i potpunu presliku klasa koje web servis daje. Ako smo izradili LINQ2SQL ili Entity Framework klase, te iste klase će biti dostupne i u Silverlightu!

Krenimo u izradu jednostavne Silverlight MVVM aplikacije. Zadatak je prikazati formu za editiranje podataka. Više...

Jedna od glavnih značajki Silverlight i WPF aplikacija je implementacija INotifyPropertyChanged interfacea, pomoću kojega se obavještava da je promijenjena vrijednost nekog property-a. Jedan tipični primjer "pretplatnika" na takve obavijesti je sučelje aplikacije; ukoliko se deklarativno u XAMLu poveže klasa, odnosno njen property za neki UI element, prilikom promjene vrijednosti propertya unutar te klase sučelje će automatski ispisati promijenjene vrijednosti. U propertyu klase kod set operacije moramo podignuti event i obavijestiti sve zainteresirane da je došlo do promjene :

public string PropertyName
{
    get { return _propertyName;  }
    set { 
        _propertyName=value; 
        NotifyPropertyChanged("PropertyName"); 
    }
}

Metoda NotifyPropertyChanged i parametar u obliku stringa je standardni način obavještavanja o promjeni vrijednosti. Takav način upotrebe "Magic stringova" je podložan bugovima, jer zamislimo da promijenimo naziv samog property-a ali ne i string unutar poziva metode NotifyPropertyChanged. Kompajler bi uredno obavio svoj posao bez dojave greške, a aplikacija bi se počela čudno ponašati. Baš zbog toga ja želim ovako pisati podizanje eventa:

public string PropertyName
{
    get { return _propertyName;  }
    set { 
        _propertyName=value; 
        this.RaisePropertyChanged(x=>x.PropertyName); 
    }
}

Ovo je c# 3.0 izraz (Expression), s kojim dobijemo potpuni Intellisense i compile time provjeru. Metoda RaisePropertyChanged je sada izvedena kao extension metoda. Cijeli kod ovako izgleda:

public abstract class ViewModelBase : INotifyPropertyChanged
{
    public event PropertyChangedEventHandler PropertyChanged;

    public void RaisePropertyChanged(string propertyName)
    {
        if (this.PropertyChanged != null)
        {
            this.PropertyChanged(this, new PropertyChangedEventArgs(propertyName));
        }
    }
}

public static class ViewModelExtension
{
    public static void RaisePropertyChanged<T , TProperty>(this T observableBase, Expression<Func<T, TProperty>> expression) where T : ViewModelBase
    {
        observableBase.RaisePropertyChanged( observableBase.GetPropertyName(expression) );
    }

    public static string GetPropertyName<T , TProperty>(this T owner, Expression<Func<T, TProperty>> expression)
    {
        var memberExpression = expression.Body as MemberExpression;
        if (memberExpression == null)
        {
            var unaryExpression = expression.Body as UnaryExpression;
            if (unaryExpression != null)
            {
                memberExpression = unaryExpression.Operand as MemberExpression;
                if (memberExpression == null)
                    throw new NotImplementedException();
            }
            else
                throw new NotImplementedException();
        }
        var propertyName = memberExpression.Member.Name;
        return propertyName;
    }
}

ViewModelBase je apstraktna klasa koju mora nasljeđivati klasa koja je bindana na sučelje. Ovaj kod sam preuzeo iz Silverlight MVVM toolkita, jer je puno ljepši od moje implementacije :) Ali glavna značajka je da se zasniva na izrazu Func<T, TProperty>, preko kojega se dođe do tijela izraza, odnosno naziva propertya (expression.Body, castano u MemberExpression, i onda Member.Name metoda tog MemberExpression-a, koja pomoću refleksija čita sam naziv propertya!).

Ovaj ...  [Više]